|
Ježica
U jutro, 30. oktobra 2005 godine,
sedmočlana ekspedicija je krenula na izvor rijeke
Duboke na planini Ježici. Uz pomoć lokalnog vodiča za
2 sata smo stigli do najvećeg vodopada na rijeci
Dubokoj. Poslije doručka nastavljamo put uz
nepristupačni kanjon planinske rijeke.
Pošto naš vodič nije poznavao ostatak puta, kretanje
nastavljamo po Perinoj karti, što je i bio uzrok svih
naših neprilika. Iako postoji prohodan put do vrha (što
smo saznali tek po povratku), mi se penjemo po strmim
liticama, 20-30m iznad provalije. Nakon višesatnog
lutanja, ustanovljavamo da nemamo vremena za uspon na
vrh Ježice i odlučujemo se za povratak. Ali to je
lakše reći nego učiniti. I na povratku nas čeka
nepristupačan teren i
nepoznavanje puta. Te smo u više navrati bili
primorani da se vraćamo i tražimo alternativne pravce.
Bez alpinističke opreme "vježbali" smo penjanje i
spuštanje niz stijene. Preskakali i gazili hladnu
planinsku vodu, te se penjali i spuštali po strmim,
vlažnim i blatnjavim padinama. Ne smijem zaboraviti da
je na ovom dijelu puta Saša Kučuk pomagao ostataku
ekipe da se bezbijedno i sigurno spusti. Karta nam je
bila sve manje od pomoći pošto je vođa puta izmišljao
nepostojeće potoke i svaki put govorio kako smo upravo
naišli na "poslednju" stijenu. Umorni i već gladni
ipak smo se uspjeli dokopati vodopada i poznatog
dijela puta, te izbjegli noćenje u hladnoj planini bez
šatora. Nakon odlične
večere, vratili smo kući obogaćeni za jedno izvrsno,
ali i opasno iskustvo. Dio fotografija možete
pogledati u
galeriji,
nažalost naš fotoaparat nije izdržao do kraja pa ste
ostali uskraćeni za najzanimljivije detalje.
30.10.2005.
 PD
"PREVIJA" Banja Luka u gostima kod PD "Mehanizam"
U autobusu koji prelazi put iz Banja
Luke prema Kotor Varoši negdje oko 12h, sastala se
ekipa spremna na nove pohode i avanture, što zbog
ličnog zadovoljstva, posla ili bilo kojeg drugog
razloga. . .
Ovaj put smo išli u goste PD "Mehanizam", koji su nam
obećali ručak i dobrar provod.
Negdje kod crkve u Vrbanjcima ugledala se šumovito
naselje na desnoj strani mosta prema kojem smo krenuli.
Sam početak ove staze se nije činio zanimljivim, ali
nastavimo li put dalje od mosta prema listopadnoj šumi,
doći ćemo do, kao što kazu, "legendarne" vode.
Staze su bile duge i široke. Razlika između kondicije
planinara je sve jasnije dolazila do izražaja, te tako
se napravilo veliko rastojanje između pješaka, što je
dovelo do težeg komuniciranja. Dva kilometra dalje,
prešli smo preko drvenog mosta, ili ćuprije, kako su
ga zvali stariji planinari, opet desno, uz put...kroz
sumu dolazimo do vode o kojoj su govorili. I već tu
nas zapljisne zaglušni žagor sličan buci vodopada. Tu
su nas pustili da se odmorimo. Voda ko voda rekli bi
mnogi, ali legenda govori drugačije. Ukratko, kaže: "da
se nekada davno, kako inače počinju legende i bajke,
vile kupale na ovoj vodi i na ovom mjestu, te su
jednoga dana jednostavno nestale." Saslušavši cijelu
priču, jedni su bacili pogled u visine,
pokušavjuci vidjeti početak vodopada, drugi, su pak,
iskoristili vodu za osvježenje i skupljanje energije,
jer tek sada krećemo na obećani ručak.... Sve se
činilo lako i jednostavo. Međutim.....
Sav onaj pejzaž, ljepotu rijeke, njenu bistru vodu,...
planinari su za trenutak zaboravili. Jer ma koliko je
ona lijepa, čista i bistra, nije svima bilo lako
pokvasiti noge. Inače bi prelazak trajao kratko, ali
ovaj je izuzetak. Bilo nas je puno, pa dok se svako
izuje, pa još razmišlja da li da skine i čarape,
zavrne trenerku.., sve u svemu od prilike , nekih 20
min. Možda bi bilo i više da jedna mala tročlana ili
četvoročlana ekipa, ne sjećam se tačno, nije otišla
okolo. I taman kad smo prešli na lijevu stranu, nakon
pređenih 10-20 metara, morali smo proći kroz isto. Od
ove "stanice", smo bili samo par minuta udaljeni od
cilja, jer smo osjećali miris logorske vatrice i
rakije što je označavalo blizinu mladih planinara.
Naravno, bili smo u pravu. I najzad, kada smo stigli,
mogli smo odmah osjetiti da smo dobrodošli.
Ostali dio dana smo proveli uz zvuke gitare,
neprestano nas je pretio blic fotoaparata ili rec
kamere, kao i ukus čorbe. Komentara i smjeha nije nedostajalo.
I tako su maldi planinaru Mehanizma ispunili svoje
obećanje, u vezi ručka i nezaboravnog provoda.
Naravno ne smijem da zaboravim reći,
povratak kući je, za razliku od dolaska, bio mnogo
lakši.
Sanja Šubert,
PD "Previja"
VILENJSKA
VRELA
Planinarsko društvo
"Mehanizam" je u nedelju 12.9.2005. godine organizovalo
izlet na Vilenjska vrela. Izletu su se pridružili
planinari iz Čelinca i Banja Luke (PD Previja i PD
Kozara).
Fotografije sa izleta možete pogledati u
galeriji.
12.9.2005.
PLANINARENJE
NA KOPAONIK
Od 19. do 21.8.2005. godine jedan član
Mehanizma je planinario na Kopaoniku.
Planinarenje je organizovalo planinarsko društvo
"Previja" iz Banja Luke. Fotografije sa izleta možete
pogledati u
galeriji.
21.8.2005.
|
